Na mađarsku povijest 20. stoljeća snažno su utjecali događaji iz Drugog svjetskog rata, a posebno period vladavine ekstremno desnih pokreta. Jedan od najtragičnijih i najmračnijih trenutaka bio je uspon i djelovanje Stranke strelastog križa, čiji je režim ostavio duboke posljedice na društvo i kolektivno sjećanje.
Osnivanje i ideologija Stranke strelastog križa
Stranka strelastog križa (Nyilaskeresztes Párt – Hungarista Mozgalom) osnovana je 1935. godine pod vodstvom Ferenca Szálasija. Predstavljala je najekstremniji fašistički pokret u tadašnjoj Mađarskoj, a njezina ideologija bila je snažno inspirirana nacizmom. Pokret je zagovarao radikalni antisemitizam, ekstremni nacionalizam i totalitarni sustav koji je Szálasi nazivao “hungarizam”. Simbol stranke bio je križ sastavljen od dviju strijela, što je asociralo na drevno mađarsko oružje i simboliziralo militantni nacionalizam. Članovi su nosili zelene košulje, po uzoru na njemačke paravojne postrojbe Sturmabteilung (SA).
Uspon ekstremne desnice
Stranka je ubrzano rasla, privlačeći ekstremno desno biračko tijelo. Na parlamentarnim izborima 1939. osvojila je 16 posto glasova. Iako formalno nije preuzela vlast, njezin rast zabrinuo je mađarskog regenta Miklósa Horthyja, koji je ubrzo zabranio djelovanje pokreta. Unatoč zabrani, Stranka strelastog križa nastavila je djelovati ilegalno, uz podršku nacističke Njemačke koja je u njoj vidjela sredstvo za jačanje svog utjecaja u Mađarskoj.
Do 1944. Mađarska je već bila saveznik sila Osovine, ali nakon njemačke okupacije u ožujku te godine, situacija se drastično promijenila. Deportacije Židova, koje je organizirao Adolf Eichmann, dovele su do uništenja gotovo cijele židovske zajednice izvan Budimpešte. Oko 400.000 mađarskih Židova deportirano je u logore smrti u samo nekoliko mjeseci, što je predstavljalo jednu od najbržih deportacijskih kampanja u povijesti Holokausta.
Preuzimanje vlasti
U jesen 1944. Horthy je pokušao spasiti zemlju od potpunog uništenja, objavivši 15. listopada primirje sa Sovjetskim Savezom i naredivši prestanak neprijateljstava. Ovaj potez izazvao je bijes u Berlinu, pa je Adolf Hitler naredio Operaciju Panzerfaust, tijekom koje su njemačke snage otele Horthyjeva sina i prisilile regenta na abdikaciju. Već sljedećeg dana vlast je, uz njemačku podršku, preuzela Stranka strelastog križa.
Szálasi, koji je do tada bio u zatvoru, oslobođen je i postavljen za premijera i “Vođu nacije” (Nemzetvezető). Nacionalno vijeće sastavljeno od fašističkih čelnika preuzelo je funkcije šefa države. Szálasi se 4. studenog zakleo pred Svetom krunom Svetog Stjepana u Budimpešti, čime je simbolički potvrđena uspostava fašističke diktature. Vlada nacionalnog jedinstva službeno je proglašena 17. listopada i odmah je započela mobilizaciju svih društvenih i gospodarskih resursa za “konačni otpor” Crvenoj armiji, vjerujući u iluzornu njemačku pobjedu i Hitlerova “čudesna oružja”.
Teror i progoni
Režim je proveo militarizaciju gospodarstva, stvorio korporativistički sustav s 14 profesionalnih staleža i uspostavio brutalni aparat represije. Tajna policija i paravojne milicije preuzele su kontrolu nad svakodnevnim životom. Iako brojčano mala, stranka je imala značajnu moć u Budimpešti i zapadnoj Mađarskoj.
Teror je započeo gotovo odmah. Židovska zajednica, već desetkovana deportacijama iz proljeća 1944., suočila se s najgorim razdobljem progona. Milicije su masovno ubijale civile uz obale Dunava, a deportacije iz budimpeštanskog geta bile su izuzetno brutalne i smrtonosne. Od listopada do prosinca 1944. pripadnici stranke strijeljali su desetke tisuća Židova, bacajući njihova tijela u rijeku. Organizirani su i prisilni marševi prema Austriji, tijekom kojih su tisuće ljudi umrle od iscrpljenosti, gladi i nasilja. U samoj Budimpešti svakodnevno su se događale pljačke, silovanja i ubojstva, a čak su i neki njemački časnici, poput Karla Pfeffer-Wildenbrucha, izražavali zaprepaštenje razinom brutalnosti. Unatoč tome, njemački veleposlanik Edmund Veesenmayer provodio je Hitlerove naredbe i pružao punu potporu Szálasijevu režimu.
Pad režima i posljedice
Do kraja 1944. oko 20.000 ljudi iz budimpeštanskog geta ubijeno je ili deportirano. Opsada Budimpešte, koja je započela u prosincu 1944., trajala je do veljače 1945. i rezultirala razaranjem grada, glađu i tisućama civilnih žrtava. Szálasi je pokušavao održati vlast i u bijegu je pratio njemačke snage prema zapadu. Dana 28. ožujka 1945. pobjegao je u Austriju, gdje su ga zarobile američke postrojbe koje su se predavale Saveznicima.
Nakon rata izručen je Mađarskoj, suđen i osuđen na smrt. Pogubljen je 1946. zajedno s ostalim vodećim članovima pokreta. Tijekom šest mjeseci njihove vladavine ubijeno je najmanje 100.000 Židova i desetci tisuća drugih civila. Njihov režim od 16. listopada 1944. do 29. ožujka 1945. ostao je zapamćen kao najkrvavije poglavlje mađarske povijesti 20. stoljeća.
Nakon oslobođenja Mađarske, Narodni sudovi pokrenuli su opsežne procese protiv pripadnika Stranke strelastog križa. Više od stotinu osoba osuđeno je na smrt, a tisuće su završile u zatvoru. Teror tog kratkog, ali smrtonosnog režima ostavio je duboke ožiljke na mađarsko društvo i kulturu sjećanja.
Povijesno nasljeđe
Danas se Stranka strelastog križa pamti kao simbol domaćeg fašizma i sudioništva u Holokaustu. Njena uloga u uništenju mađarske židovske zajednice ostala je trajna mrlja nacionalne povijesti. U Kući terora u Budimpešti, muzeju koji dokumentira totalitarne režime 20. stoljeća, ova epizoda prikazana je kao jedno od najmračnijih poglavlja Drugog svjetskog rata u Mađarskoj – i kao upozorenje na smrtonosne posljedice ekstremizma i savezništva s nacizmom.
